O Kranjčevićevu jeziku i stilu

U ovom je prilogu riječ o jezičnim i stilskim osobitostima pjesništva Silvija Strahimira Kranjčevića na morfonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini.

Među jezičnim osobitostima pjesama Silvija Strahimira Kranjčevića na morfonološkoj razini može se prije svega izdvojiti pisanje dugih reflekasa jata i u gramatičkim morfemima, tj. u nastavcima. Takve su reflekse jata posebno forsirali hrvatski vukovci, npr. Čujem pjesmu sfera nebesnijeh (110 – brojevi u zagradama odnose se na stranice Izabranih djela S. S. Kranjčevića u izdanju Matice hrvatske iz 1996), crnijem slovom po čelu joj piše (120), Na tim tvojim brazdama hrapavijem (133), Tajna vilo mramornijeh usti (147).

Osobitostima morfonološke razine pripadaju i vrlo česti kontrahirani oblici radnoga glagolskog pridjeva, koji se kod Kranjčevića javljaju jednim dijelom zbog potreba stiha, a jednim dijelom bez sumnje i pod utjecajem bosanske sredine u kojoj je proveo najveći dio svoga radnog vijeka, npr. nit sam svijeta ni utjehe trebo (65), o tom nije snivo bijedan (82), Bi l’ smijo bi se, bi li plako? (84), Nisam piso zakonik svemira! (145). 

Puno se rjeđe, naravno, događa da se javljaju kontrahirani oblici imenica muškoga ili ženskoga roda koje u nominativu jednine završavaju dočetkom –ao, npr. Nek su pakô njedra tvoja (103), To spavaju orô i bijeli golub (122), čemu misli, što da miso gradi (137).

Kranjčević sa suprugom Elom

Na morfološkoj razini treba ponajprije upozoriti na pojedine, iako posve rijetke, oblike stare deklinacije u dativu, lokativu i instrumentalu množine, koje su dosljedno zagovarali predstavnici Zagrebačke filološke škole, npr. plazi po tih kostih (76), U žilah strujnu novi čar (86), S ljudskijem suzam (120), Trepavkam vještim migom pod bajnim (123) itd.

Karakteristični su za Kranjčevića i oblici tzv. kratke množine i od imenica kojima je duga množina običnija. I takvi se oblici većim dijelom javljaju zbog potreba stiha, npr. I veliki kad su kralji igrali se piramida (130), Sve zadnji prve ruše rede (150), Mru bozi (183), I prolaze tako vijeci (193), U vas je slavne vidjela dare (220), Živ joj bršljan zide plete (251).

Nalazimo u Kranjčevićevim pjesmama također dosta oblika imperfekta i aorista. Evo nekoliko primjera za imperfekt: Već nošah dar, a ne znah – kako sretan (65), svuda goli gledah kamen / I disaj slušah rodišta mi draga (73).

Ni aoristi nisu nimalo manje čestotni, npr. Ušutjeh – zanos svladao me mlađan, / I snatriv klonuh pod zidine slavne, / Oćutjeh, pokoj da me blaži slađan, / I slavlje zgledah posred noći tavne (73), Onda je stade čitati Pravda, / Al zaspa na prvome listu! (122).

Ima povremeno i porabe vokativa umjesto nominativa u funkciji subjekta, što je očit utjecaj usmenoga narodnog pjesništva, npr. Kroz šuplje zglobi velik crve viri (75), Ko ranjen lave svijest mu riknu (87), To je čuo Bože sa nebesa (231).

Na tvorbenoj razini Kranjčeviću su svojstvene raznolike vrste polusloženica, nastale najvećim dijelom pod utjecajem narodnoga pjesništva, npr. nevin-sanci (65), čelik-značaj (70), živac-kamen (73), žežen-zlato (128), grimiz-epopeja (173).

Vrlo su česti kod Kranjčevića i raznoliki deminutivi, npr. danci se čemere (77), listak bolni (81), Daj da ti tisnem cjelov na ustanca vrela (91), Ljubio ih kano ropče (104), Što je ono te ga trže gdje se krvca lije (138), Moli, prosi svakog dana / Koru krušca starac slijepi; / Moli, prosi za taj darak (140).

Izravna komunikacija

Na sintaktičkoj razini za Kranjčevića je prije svega karakteristična vrlo česta poraba vokativa (ili obraćanja), imperativa i uzvika, dakle onih jezičnih elemenata koji su katkada običavaju nazivati kategorijama drugoga lica i koje su bitno svojstvene govornome činu, obično izravnoj komunikaciji između govornika i sugovornika. Za Kranjčevića je osobito karakteristično da se takvim konstrukcijama ne obraća samo sugovorniku odnosno čitatelju nego i mnoštvu drugih entiteta, npr. Bogu (Gospodu, Jehovi), Adamu, gradovima, nebesima i zvijezdama, danima i noćima, trakama svjetla i gospodskim psima, kraljevima i mrtvim glavama, vilama, idejama,  pjesmama i pjesnicima, majkama i djeci, morima, poljima i vrtovima itd., usp. Ti mrtva glavo, pjesniče nam živi (66), Raskrivaj se, raju, planite, nebesa (68), Živi, moj uskočki grade (74), Oj, piši, pjevaj, suze toči, / Uskraćuj sanka samom sebi (86), Aj, veni, cvijete moj (90), Ovijmo si, dušo, ruke oko vrata! (91), – O, Adame, čedo moje, / Ogledaj se rajem mojim (195), O, smiluj se, o silni Jehova, / Prokuni kletvom krvne silnike / I spasi narod moj, o Gospode! (209).

Među tzv. kategorije drugoga lica idu i pitanja, bilo izravna bilo ona koja se strukturiraju kao zavisnoupitne rečenice. Pitanja naime također označuju izravna obraćanja govornika sugovorniku ili komu drugome s ciljem da se dobije kakav odgovor ili da se oni kojima je obraćanje usmjereno uključe u komunikaciju. Pitanja se dakako vrlo često kombiniraju i s dosad spomenutim kategorijama drugoga lica, dakle s vokativima, imperativima ili uzvicima, npr. O, zar zbilja kloneš, pa ti usnut valja (68), Sveto nebo, i vi iskre male, / Kažite mi, šta ste zadrhtale? (100),  – O, što vidje, zvijezdo žarka, /Kuda li ti traka pade, / Osuši li suzu koju, / Ogrija li čije jade? (108), Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona, / Recite mi gdje je ona tajna zvijezda vasiona? (130).

Za Kranjčevića su vrlo karakteristične i mnogobrojne poredbene konstrukcije s česticom kao (vrlo često u kontrahiranom obliku: ko) ili s veznicima kao što, kao da i kao kad, npr. Polijetah krajem kao leptir šari (65), Poštenje čisto, kao sunce što je (73), Glasak milen – ko da vile poje (89), Al će minut ko što mine / Slast od mlijeka majčinoga (142), Ko divlji vir, ko paklen ples / U vrtložini sve se kreće (150), I dječicu i starce sijede / Ko vrtlog vitla koloplet. / Baš ko kad žarka iskra pane / U mravinjak (150).

Česte su također i raznovrsne konstrukcije, obično suprotne, u kojima suprotstavljeni leksemi ili sintagme čine vrlo istaknute opozicije, npr. Na javi snivah, u sanku sam bdio (65), Vilovat dovijek, il mrtvovat živ! (67), Pelenom se ovjenčao, / A sve mislim, lovor da je! (97), Žeže sunce, želiš hlada (100), Tek je ponoć, a zora – daleko… (103), Rađaju se zato janjci da se hrane vuci (137).

Utjecaj jezika Biblije

Za Kranjčevićev razmještaj pojedinih riječi i sintagmi ponajprije je karakterističan tzv. biblijski red riječi, tj. red riječi u imenskim sintagmama u kojima sročni atributi dolaze iza imenica na koje se odnose, npr. uskok slavni (70), misli poletne (82), mramor blijedi (112), u maglici bajnoj (114), niz trepavke tanke (117), cimbal šumni (176), ljudstvo prkoseće (184).

Za Kranjčevićev red riječi posebno je karakteristično da se prijedlog ubacuje između sročnog atributa i imenice na koju se atribut odnosi, npr.  Skršenoj na dasci drhturiš (68), U ljubavnom plamu svetog kod propela (91), Pijan je karneval – divljem u bijesu (123), suhim nad mahom (168) lakim na sanama (168), grobne sred tišine (184).

Puno se rjeđe događa da se prijedlog udvaja, tj. da se ponavlja i ispred atributa i ispred imenice na koju se atribut odnosi, npr. Ko od zmijskog od ujeda (190) ili Kroz vjekove kroz duge (173).

Posve analogno prijedlozima raspoređuje se katkada i čestica kao, a i neki veznici (posebno vremenski),  npr. granitna kao stijena (181), bosa dok noga kleca (134), njihov dok anđeo šapće (134), svete kad moći ljubi (134).

Vrlo je također karakteristično da se glagolski oblici (obično u službi predikata) nađu između atributa i imenice, npr. Do polja poć ću bojovna (92), Glatko se duga otegla traka (117), Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama (130), u tajnoj drijema noći / Kaprena, selo malo (173), Osamnaestog grmi vijeka osamdeset i deveta (181).

Karakteristično je također da u različitim tipovima sintaktičkih konstrukcija imenica i njezin atribut budu međusobno udaljeni, npr. Bljedolik svjetla drhtav plam (79), Pjesničku brižno smotah prtljagu (112), U polomnoj tvrd ću stajat jeci (146).

Nije također rijetko da se imenica iz zavisnog dijela složene rečenice (obično u funkciji subjekta ili objekta) nađe ispred veznika kojim se takva rečenica uvodi. Riječ je o stilističkom postupku kakav je u klasičnoj retorici bio poznat pod nazivom prolepsa, npr. Rulja gdje ova krila ti blati, / Peto što ljeto kite ti tijelo?!/ Smijeh da slušam nervozne žudnje (123-124), Snilo mi se kerub da sam (128),  Božanstva gdje su pala umiruća (184).

Vrlo se često također događa da glagolski oblici dolaze na kraju stihova odnosno pojedinih rečenica i/ili surečenica. Nije rijetko da takav red riječi dolazi i u više stihova zaredom. U takvim se stihovima glagolski oblici u pravilu i rimuju, npr. Svu tajnu svoju izdisati stale, / Kad pjesmu čuše što im snagu budi / I moje žice s nje su zaigrale (65), Gospoda naša slatkim rajem sniju, / Dok umovi nam znojem slavu pišu, /Vojnici rada krvcu dokle liju, / Prvaci njeg’vi na perju se nišu! (66), Gle, ti dižeš svijetle oči, tvoje suze šute, / Gle, ti dižeš svoje oči i suzom se mute (138), Nema suza kad se srće gdje se oči gase, / Polomljeni gdje barjaci pusto polje krase (138), Pa se onda kolo krene, / Slatka pjesma srca blaži; / Preko kola golub lijeta, / Golubicu svoju traži (171).   

Arhaizmi,
turcizmi i tvorenice

Na leksičkoj razini mogu se najprije izdvojiti leksemi koji su s današnjega stajališta posve arhaični i više se uglavnom ne upotrebljavaju, npr. jur (već ili tek), npr.  jur bih davno sveno! (69), vavijek, npr. Otkad posta, / Vavijek osta (71), obrati (u značenju izabrati), npr. Ja vidim da vas vila obra, / Da budete joj borac nov (85), veličje (veličanstvenost, veličina), npr. I debele knjige piše o veličju Faraona! (130), vas, npr. I njoj je vijek vas žrtvovo (152), istoč (istok), npr. Svitalo je sa istoči (157), kreljut (krilo), npr. Gdje divsku djecu vučica mu doji, / du budu orli; pandže i kreljuti (203), međuto, npr. Vječna je međuto sila / Zašla u utrobu vječnu (312).

Kako je Kranjčević, kao što je već bilo rečeno, gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u Bosni, očekivano je da kod njega  susrećemo i relativno dosta turcizama (osobito su česti turcizmi babo, handžar i duvar), npr. On harač svojoj plaća vili (79), tu oštrio handžar ljut (79), malo čedo na sokaku (131), Al bi bila torba milosnica, / Što je babo darovima puni (164), O duvaru slika visi (165), Nepogažene gore i šaren-đulistane (225), Postavite sofru amo (255) itd.

Naravno, dosta je i osobitosti bosanskih govora i onoga što se u ono doba mogao smatrati nekom vrstom standardnoga jezika (ili standardnojezičnoga uzusa) u Bosni i Hercegovini, uključujući i one leksičke elemente koji se smatraju izrazitim srbizmima, npr. Nemam hljeba, da ti dadem (105), Što ga u rijetkom vazduhu diže (117), Veselo sve je, srećno i živo (123), Recite mi gdje je ona tajna zvijezda vasiona (130), smiluj se s krsta na nas (177), Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže (180).

Dakako, ima i drugih leksičkih i/ili gramatičkih pojavnosti koje pripadaju osobitostima bosanskih govora, npr.  Ovo je mjehur / Od pjene zlatnog safuna (121), svêdno mi kuda me tjera (125), Ostala je pusta priča za dječinje razgovore (130), niko njega nije gledo (131), Svi te glede (138), Ja ću lagan stati pred tebeka (146), Ti koracaš sigurno i tvrdo (147), Okle mlijeko svim jednako teče! (148),  Pred njom žiža sije, / U nju glede, u nju pilje (165), Pa otari svoje suze (170), Na Golgoti je umro – a za kog je izda’no? (179), Za čega ta nirvana? (184), Gle, za menom pleme moje (195), Tišina brda sedmera mu skriva (202), i gle – eno – odnekale malo čedo (207), Zloduh neki tuši tamburicu (235), Ispod nje bi važno kritikovo gazda (243), Uz rumenu kaplju da pjesmicom plane / I na gradsku zere da se provrluda (258), I luduje sve to više (259) itd. 

I napokon kad je riječ o leksičkoj razini treba svakako spomenuti i velik broj neologizama, tj. neobičnih i/ili vrlo rijetkih riječi od kojih su neke bez sumnje i autorske novotvorenice, npr.  izvjedljiv (usp. Izvjedljiv vid mi na sve željan pado, 65), pjenje (usp. Otkada pjenje slušo sam Ti sveto, 66), rodište (usp. I disaj slušah rodišta mi draga, 73), vjekotrajni (usp. Na tvojoj samo vjekotrajnoj ploči, 75), razval, ginuće (usp. Da vidiš samu razval i ginuće!, 75), krvolik (usp. Krvolik plazi po tih kostih plamen, 76), osamina (usp. U osaminu zdvojni srnu, 80), plamnik (usp. prevareni plamnik mladi , 82), značajnik (usp. Na stazi tad si značajnika, / Kad vlastit zakon i sam štuješ, 85), krvosuzni (usp. Krvosuzne mu utre oči, 87), nebište (usp. Gdje ti dišeš, vilo lijepa, / Kroz prirodu na nebištu, 99), besrdan, rugavet (usp. Nijema je stala besrdna avet, / Vjeri i umu podla rugavet, 124), križevlje (usp. Tek križevlju silnih nava ljubljahu se oštri vrsi, 241), dlanasti, paomni (usp. Sve mu je pjevalo himnu; dlanaste paomne sjene / Pružahu zelen šator vrh njega, 312).      

Iz svega što je rečeno može se zaključiti barem to da su jezični odabiri i stilske osobitosti Kranjčevićeva pjesništva velikim dijelom osebujni i individualizirani te da bitno doprinose tematskoj raznolikosti, trajnoj uvjerljivosti, pa i estetskoj vrijednosti toga pjesništva koje pripada, i pripadat će, samom vrhu književnih ostvarenja na hrvatskome jeziku.